Estetika pretjeranog – raskoš i iluzija

‍

Ljudi vole predmete, vežu se za njih, i češće nego rjeđe, ljudi su skloni kupovini, sakupljanju stvari, megalomaniji… Raskoš nije samo stvar estetike. Raskoš povlači i socijalni kontekst. Npr. moćni ljudi veoma često koriste raskoš da simbolizuju svoju moć. Još od prvih civilizacija – egipatski faraoni (mumije, sarkofazi, piramide…), kraljevi (dvorci, odjeća…), pape (katedrale, rezidencije…) raskoš je simbol bogatstva. U našem društvu – misleći kroz tekst prvenstveno crnogorkom, zatim regionalnom – raskoš ne znači samo moć, već i uspjeh. To je trofej preko kojeg se pokazuje da smo izbjegli siromaštvo. I to je nepresušna tema naše pop kulture (čak štaviše, globalne pop kulture).

Naša kultura je zamjenjena precjenjenim brendovima odjeće, pića, automobila… Zahvaljujući globalizaciji i kapitalizmu, konzumeristički mentalitet se u svim demokratski uređenim državama skoro isto manifestuje. Stoga logično je reći možda bilo ko može dostići ‘američki san’, ali većina ne može. Na kraju krajeva, šta bi značilo biti bogat, ako neko nije siromašan. Neko mora i zlatne WC školjke da čisti. Grinberg smatra da bi društvo bilo sposobno razumjeti visoku umjetnost mora biti utemeljeno na radu sluga i robova jer jedino tako može se stvoriti sloj ljudi koji će imati dovoljno komfornog slobodnog vremena kako bi razmišljao i razmatrao o umjetničkim idejama koje iziskuju intelektualni trud. Nažalost, umnogome bih se složila, stoga ovakva antisocijalistička situacija bi se takođe mogla nazvati kičem (pod uslovom da je kič moralno zlo).
‍

‍

I s obzirom da je društvena situacija takva da izjednačavamo uspjeh sa raskošnom reprezentacijom istog, šta u takvom društvu prosječna osoba može da uradi – kreira fantaziju. A šta je fantazija bez pretjerivanja. Zapravo, nije nam potreban novac da bi bili raskošni, jer raskoš nije obilje, već samo estetika obilja. Theodor Adorno smatra da je kič neka vrsta “parodije katarze” gdje pseudo-umjetnost pruža pasivnom, srednje staležnom građaninu distrakciju koja je parodija istinskog estetskog doživljaja. Globalna sveobuhvatnost kapitalizma i konzumerizma mijenja svijest o individui, Gi Debor opisuje ovo stanje kao tranziciju individualne realnosti u društvenu, gdje cjelokupno ‘imanje’ sada mora da obezbijedi prestiž i postigne krajnji cilj kroz svoj pojavni oblik.
‍
U dokumentarnom filmu Paris Is Burning grupa ljudi, najčeš će gej muškaraca i drag queensica, okuplja se na underground ball sceni, gdje mogu sebe da reprezentuju kroz raskošne, kičaste kostime. Većina ovih ljudi dolazi iz siromašnih pozadina, najčešće latino i crnačkih zajednica. Kroz film je prikazana važnost ovog događaja za generalnu mentalnu dobrobit njenih učesnika, kao i suštinska potreba za fantazijom. Ljudima je bitno da ponekad osjete da žive luksuznim životom, iako to zapravo nije tako. Činjenica da u pomenutom filmu, većina ljudi dolazi iz crnačkih i latino pozadina, pokazuje da nemogućnost uspjeha pojedinih rasa i klasa je sistematski problem, koji spriječava ljude određenog porijekla da napreduju u društvu. Kada se prihvati činjenica da pojedinac ne može promjeniti situaciju, onda nastaje lična borba kroz umjetnost – najčešće teatar i modu. I skoro uvijek ta estetika biva ESTETIKA PRETJERANOG. Lažna reprezentacija je skoro uvijek pretjerana reprezentacija. Stoga pretjeranost ima lošu konotaciju. Ipak, pozadina ovakvih načina izražavanja ne mogu se uzimati kao moralno zlo (kao što Herman Broh tvrdi da je kič izvor zla i mora se uzeti kao moralna kategorija), već kao individualna borba protiv sistema, kroz procese izražavanja i isticanja vidljivosti.

‍

‍

Mikel Difren posmatra kulturu kao dvoličnu pojavu. Sa jedne strane je pravo lice kulture – autentično i istinito, dok je sa druge strane kič, kao njeno naličje ili surogat. Da li je onda svako djelo koje koristi aproprijaciju, reference ili postojeće umjetničke forme kič jer je surogat originalnosti?
‍
Za bogate ljude raskoš je hvalisanje, dok za marginalizovane i siromašne ljude raskoš je simulakrum moći koja im je sistematski uskraćena. Stoga je uvijek estetika pretjeranog izražena upravo kod svih grupa, izuzev bijelih (nesiromašnih) muškaraca.

‍